Biljke za živicu: zaklon, šišanje i vjetar uz more

Živica je jedini nasad u vrtu koji mora raditi svaki dan u godini. Drži među, skida vjetar s terase, zaklanja susjedovu garažu i daje ostatku vrta pozadinu. Većina neuspjelih živica nije posljedica loših biljaka nego krive biljke na krivom zadatku: vrste odabrane zbog brzine ondje gdje je trebala gustoća, ili nizinskog grma posađenog na tankom kamenjaru dvjesto metara od mora.

Najprije odlučite što živica mora raditi

Zadatak se definira prije vrste. Koliko visoko mora zaklanjati, hoće li se šišati u ravnu plohu ili ostati slobodnog rasta, koliko vjetra prima i koliko će se rezova godišnje doista platiti. Živica je jednako obveza održavanja koliko i biljka, a vrsta koja najbrže zatvori rijetko je ona koja uz najmanje rada ostaje uredna.

• ·Zaklon: vazdazeleno, obraslo do tla, obično 1,8 do 2,5 m gotove visine, jedan do dva reza godišnje.
• ·Formalna linija: sitan list, podnosi jako šišanje, dovoljno spor rast da između rezova drži oštru plohu.
• ·Vjetrobran: krošnja koja propušta i lomi vjetar, a ne puni zid — iza punog zida nastaje vrtloženje.
• ·Samo označavanje međe: listopadno, najjeftinije po dužnom metru, tri biljke po metru u jednom redu.

Vazdazeleni zaklon koji brzo zatvori

Za zaklon koji mora obaviti posao u tri do četiri sezone, u kontinentalnoj Hrvatskoj su pouzdane kalina, fotinija i lovorvišnja, sađene tri komada po dužnom metru u jednom redu ili dva po metru u dvorednoj sadnji u cik-cak ako prostor to dopušta. Photinia x fraseri 'Red Robin' dobro podnosi šišanje i nakon svakog reza tjera crveni prirast, ali traži strujanje zraka: posađena tik uz zid, u zbijenom i vlažnom tlu, hvata pjegavost lista. Prunus laurocerasus 'Rotundifolia' najbrža je od njih i za tri godine zaklanja na 2 m, po cijenu grubog lista i dva reza godišnje koja se, ako se ne želi smeđi rub prerezanog lista, izvode škarama a ne trimerom. Cupressocyparis leylandii zatvara brže od svega ostalog i doista je koristan na otvorenoj seoskoj međi, ali se od početka mora šišati dvaput godišnje, u lipnju i potkraj kolovoza, i nikada ne tjera iz starog ogoljelog drva. Lejlandi rezan u smeđe drvo ostaje smeđ.

Šišana živica: tisa, šimšir i grab

Formalna živica posve je druga biljka. Ovdje je spor rast prednost: ploha dulje ostaje oštra, a godišnji rez traje jedno poslijepodne, a ne tri. Taxus baccata najbolja je šišana vazdazelena vrsta koju imamo — gusta, tamna, ravnodušna prema sjeni i jedini uobičajeni četinjač koji pouzdano tjera iz starog drva, što znači da se zapuštena živica od tise može jako podrezati i vratiti u formu. Traži propusno tlo; tisa posađena u udubini koja zimi stoji mokra prorijedit će se i pobrončati. Šimšir je i dalje ispravan izbor za nisku obrubnu živicu do 60 cm, uz napomenu da su šimširov moljac i sušenje šimšira danas rašireni pa nasad treba pratiti. Ondje gdje se želi zeleni zid ljeti i gola struktura zimi, obični grab je jeftiniji po metru od svake vazdazelene vrste i, ako se šiša, drži suhi list kroz veći dio zime.

• ·Taxus baccata: 3 biljke po dužnom metru, jedan rez potkraj srpnja ili u kolovozu, moguće jako pomlađivanje u staro drvo.
• ·Buxus sempervirens: 5 do 6 biljaka po metru za obrub do 60 cm, šišanje u svibnju i ponovno početkom rujna.
• ·Carpinus betulus: 3 po metru, jedan rez u srpnju; drži suhi smeđi list kroz zimu i uredno kreće u travnju.

Uz more: vjetar, sol i tanko tlo

Na Jadranu su ograničenja bura sa solju, ljetna suša i tlo koje je često 20 cm crvenice preko žive stijene. Široki mekani listovi gore, sitni kožasti ili srebrnkasti ne gore. Elaeagnus x ebbingei najotporniji je grm za zaklon na izloženoj međi prema moru: drži gustu vazdazelenu plohu, podnosi sol i raste na tlu na kojem bi lovorvišnja propala. Pitospora je sporija ali gušća i daje čvrst šišani blok na 1,5 do 2 m; niska forma dobro služi za zeleni rub uz stazu. Lemprika daje slobodnu, nešišanu živicu koja cvate od prosinca do ožujka, što u vrtu koji se koristi zimi nije sitnica. Lovor je klasična šišana mediteranska živica, podnosi jak rez, a raste i u kontinentalnom zaleđu u zaklonjenom dvorištu, premda ga jaka kontinentalna zima može promrznuti do zemlje — tada tjera iz busena.

Bez obzira na vrstu, živica se radi u prve dvije godine. Kopajte rov, a ne pojedinačne jame, sadite na dubini na kojoj je biljka rasla u posudi i malčirajte cijelu liniju. Zalijevajte kroz prva dva ljeta i na obali: živica koja se primila do druge godine sama se brine idućih trideset, a ona koja je prvu godinu provela u suši ostaje neujednačena do kraja. Šišati počnite rano, dok su biljke još niske. Gusto podnožje zbog kojeg živica uopće vrijedi gradi se u tim prvim rezovima i kasnijim se šišanjem više ne dobiva.